Izvini, nešto ti je ispalo :D

jun 16, 2009

Ne mogu da verujem da sam reagovala kako sam reagovala (u većini slučajeva prećutim), i iskreno, veoma mi je drago zbog toga, jer mi je pun očin nekulturne stoke koja se slobodno šećka Novim Sadom, gde žive ljudi.
Ovak’ je to bilo:

Pre izvesnog vremena krenuh do grada i kako sam izašla iz zgrade, nazovem bivšeg dečka i prvu veliku ljubav, čisto onako, da se čujemo (u dobrim smo odnosima i iskreno, želim da tako i ostane). Uvek ga nazovem kada imam dosta da pešačim, da se na miru ispričamo.
Krenem prema bulevaru, polako, šetnja uz razgovor. Put me je vodio dijagonalno od mesta na kom se nađoh, tako da sam morala dva semafora da pređem. Dolazim do prvog i uključuje se crveno svetlo. Stajem i čekam, i dalje razgovarajući sa Dekijem. Ispred mene staje devojka mojih godina, koja u tom momentu iz džepa vadi čokoladicu, otvara je i počinje da je jede. Nesvesno sam to primetila (čokolada u pitanju, jače je od mene ;D ).
Uključuje se zeleno svetlo i prelazim ulicu. Devojka sa čokoladicom je ispred mene nekoliko koraka, i kao i ja, staje na drugi pešačku prelaz, da sačeka zeleno svetlo. Stajem iza nje, razgovarajući sa Dekijem. Ona jede čokoladu.
Zeleno svetlo. Prelazimo. Nekoliko koraka je ispred, tako da je celu vidim, kao i šta radi. Dolazimo do kraja pešačkog, i kako je prešla, tako je bacila papirić od čokolade na tlo. Još uvek sam iznenađena onim šta sam uradila, uglavnom prećutim svašta, ali mislim da mi je prekipelo ovaj put. Rekla sam Dekiju da sačeka sekundu, pomerila telefon i rekla:

  • Izvini?!

Devojka se okreće i gleda me.

Pokazujući na bačen papir od čokoladice, govorim joj:

  • Nešto ti je ispalo.

Gleda me u neverici. U životu me niko tako nije pogledao. Imam utisak da se osetila kao da ju je mama izgrdila ili tako nekako. Nesumnjivo joj je bilo neprijatno. Veoma neprijatno. Ne progovara.

  • Imaš kantu tamo.

Pokazala sam joj rukom i nastavila put.

Ne znam da li je podigla papirić i bacila ga u kantu. Ali se nadam da više nikada neće baciti smeće na ulicu, van kante. Ne u mom lepom gradu. Nek ide tamo gde su je naučili da se to radi.


Baby exit

jun 10, 2009

Uploadovala sam na YT, ali su mi skinuli ton :( kao postali su rigorozni sada, a imaju milijarde klipova sa svim i svačim, bez tona mi to nije to . . . no dobro. Htela sam da uploadujem na blog, ali ne prepoznaje format :/ na kraju ispade ovako . . .

Bili smo na baby exitu, prošlo je mnogo vremena, sad sredih i došlo na red da objavim . . .naravno, mene nema ni na jednoj slici, jer sam iza fotoaparata :)))

Nisam ih videla od tada i grlo mi se steže kada gledam fotografije koliko mi nedostaju :)))

Sunca mala, bili su jako dobri iako smo se bojali kako ćemo proći u gužvi . . .

Eto, nadam se da će vam se dopasti :)))

Baby exit from drveni advokat on Vimeo.

video ne može nikako da se postavi na blog i nemam više ni vremena ni strpljenja da se bakćem sa njim (12h se natežemo), kliknite na link pa ga pogledajte . . . hvala Đoletu na pomoći :)


Kada budem imala decu . . .

jun 3, 2009

Znate, mnogo volim decu. Jedno vreme sam govorila da ću petoro da imam. Nažalost, godine idu, a ja još nisam počela da ostvarujem želju . . . pa sam smanjila na četvoro. Rodila ih ili usvojila, nebitno. No, nije to tema ovog teksta.

Juče sam čvrsto odlučila da svoju decu neću forsirati da idu na fakultet. Naprotiv, mislim da ću im definitivno zabraniti da se školuju i obrazuju. Srednja škola maksimalno, a i to će mama srediti ako im bude mrsko, kupiće diplome. Šta fali, kao da će nešto više znati ako završe školu? A i ako budu više znali, koji će im to u životu? Svakako im neće vredeti. Osim . . .

. . . ako ne budu super izgledali. O da.

Pošto se nadam da ću imati i dečake i devojčice, rešila sam da prodam sve šta imam, pa i gaće sa sebe, da bih mojim kćerkama obezbedila jednom nedeljno manikir, pedikir, solarijum, dva puta nedeljno posete frizeru i masaže, jednom mesečno odlazak na estetsku hirurgiju, obavezno skupe krpice, dva broja manje, da istaknu to što platim.

Sinove ću početi da šaljem u teretanu čim prohodaju, uz obavezne individualne treninge dva puta dnevno. Mora da se nauči od malena da je izgled najbitniji u hijerarhiji poštovanja čoveka i mogućnosti uspeha na bilo kom polju u životu.

Kupiću svakom po auto, pa plaćati benzin dok mi ne svuku kožu sa leđa. Nema veze, moja deca ne smeju da trpe.  Budu li bili obrazovani a ružni, patiće itekako zbog ponižavanja i degradiranja, diskriminacije. A to mama neće dozvoliti.

Pirsing je obavezan, kao i tetovaže. Videćemo šta tada bude IN, neću dozvoliti da moja deca fizičkim izgledom zaostaju za svetskim trendovima, jer TO SE CENI i TO PROLAZI DANAS. To se plaća i ljudi žele to da vide.

Nikako im neću dozvoliti da čitaju bilo šta osim Wikipedije, tamo imaju sasvim dovoljno, a i to će moći da čine samo kada budem jako dobro raspoložena. Budem li ih videla sa knjigom, tući ću ih istom dokle god im tu glupu ideju ne izbacim iz glave. Slažete se, zar ne?

Učiću ih da bilo koga, ko nije DOVOLJNO zgodan i lep (a naravno, niko neće biti lep koliko oni) vređaju, ponižavaju, odbacuju i maksimalno ismevaju kada god mogu. Nisam luda da sve pare uložim u njih, a oni to da ne istaknu kad god imaju priliku.

Jebeš pamet, jebeš obrazovanje, ambiciju, volju i želju, mogućnosti. Jebeš samopouzdanje i ponos. Kada nemaš struk, nabudžene sise, plavu kosu i slatke usne.


Drugačiji kolosek

maj 30, 2009

Pokušavao sam da se setim kada sam ga prvi put video. Tačnije, kada smo se upoznali, jer, viđao sam ga s vremena na vreme u ulazu ili u dvorištu, ponekad u kvartu, kako šeta, sam. Da, upoznao sam ga onog dana kad mi je zazvonio na vrata. Mislim da je to bilo na samom početku jeseni prošle godine. Njegova majka, komšinica iz nove zgrade u kojoj smo živeli otkako smo se preselili u ovaj grad, me je zamolila da mu pomognem da se spremi za kontrolni rad u školi, ako se dobro sećam. Da, kontrolni je bio u pitanju. Matematika. Nisam je odbio. Kako i zbog čega, pojma nemam. Vera joj je pričala kako sam dobar u prirodnim naukama, pa i ponudila pomoć. U to vreme sam bio tek diplomirao i imao sam slobodnog vremena. Posao još uvek nisam tražio, hobije eksploatisao maksimalno, pa sam mogao da odvojim vremena za poneki čas. Matematiku sam oduvek voleo i dobro je znam. Možda je u pitanju bilo i sažaljenje.

  • Zdravo.
  • Zdravo.

Neprijatna tišina. Shvatio sam da se neće prekinuti sama, te sam se malo pomerio sa ulaznih vrata i propustio ga da uđe. Nije se izuo. Sećam se da sam pomislio da bi Vera poludela da je kod kuće. Zatvorio sam vrata i ušao za njim u dnevni boravak. Pružio sam mu ruku:

  • Slavko.
  • Aleks.
  • Drago mi je Aleks. Sedi.

Odbio me je svojim ponašanjem. Koliko god da mi je bio zagonetan i zanimljiv iz viđenja, zbog svog izgleda i duge kose, drugačiji od ostalih, jedinstven i originalan, toliko mi se sada nije dopao. Nekako je bio isuviše drzak, iako smo bili na mom terenu.

Skinuo je jaknu i izvadio sveske i peratonicu iz kese koju je sve vreme držao u rukama.

Seo sam pored njega i počeli smo da radimo. Prvi utisak, koji je bio sve, samo ne pozitivan, se potpuno promenio. Mali je razbijao matematiku. Nejasnoće koje je imao i sitnice u kojima je grešio jesu uticale na njegovu ocenu, ali je pravila usvajao bez problema. Prešli smo maltene celu oblast kada je najednom prestao da radi, počeo nervozno da se pakuje i ustao. Zatvorenost i odsutnost su opet preuzeli dominaciju.

  • Moram da idem. Hvala na pomoći.
  • Nema na čemu Aleks. Ako ti ponovo bude trebala, slobodno se javi.

Posle toga ga nisam video mesec dana. Možda i više. Jedno popodne, dok sam svirao gitaru, neko je zazvonio. Roditelji su mi bili na poslu, te sam morao da odem da otvorim. Iznenadio sam se kada sam ugledao Aleksa na vratima. Ništa nisam mogao da zaključim po izrazu njegovog lica, te sam ga pozdravio:

  • Ćao Aleks.
  • Ćao.

Opet muk. Ista situacija kao i prošli put. Zbunjen i zatečen sam se instinktivno pomakao i propustio ga da uđe. Primetio sam istu kesu u njegovim rukama, te sam zaključio da mu treba pomoć oko škole. Ušao je obuven.

  • Znaš Aleks, trebao si mi javiti da dolaziš. Sada imam vremena, ali se isto moglo desiti da ga i nemam.

Nije reagovao. Seo je za sto i izvadio sveske i knjige. Seo sam pored njega i počeli smo da radimo. Ovaj put, kao da nije bio tu. Po nekoliko puta sam mu objašnjavao jedno te isto, nije kapirao ili se nije trudio da ukapira. Jednostavno, kao da je bio začaran. Gledao je čas u mene, čas u moju gitaru, zatim u moje šake, pa u svesku, i opet u krug. Odlučio sam da razgovaram sa njim.

  • Aleks, da li je sve u redu? Da li se osećaš dobro?

Trgao se. Moja pitanja su ga iznenadila, ali ne i zbunila.

  • Sve je u savršenom redu. Ova oblast mi jednostavno ne ide. Nisam znao da sviraš.

Da, nije bio skoncentrisan. Pogled sa gitare nije sklanjao, niti se trudio da to sakrije od mene. Zašto li je mislio o sviranju ako je došao da učimo?

  • Sviram. Hoćeš da učenje ostavimo za sutra? Možda će ti „bolje ići“?
  • Ne znam.
  • Mogu ti pokazati koji akord na gitari.

Pokušao sam da prodrem do njega. Upalilo je. Svaki tinejdžer u nekom periodu svog života poželi da svira gitaru.

Prešli smo u moju sobu, gde se oduševio mojom kolekcijom knjiga, ali i maketa. Zainteresovalo me je to što voli da čita, mada sam to mogao pretpostaviti, da sam razmišljao o njemu posle prošlog susreta. Jednostavno nisam. Nije me zanimao.

Seo je pored mene i pokazao sam mu nekoliko najjednostavnijih hvatova. Imao sam utisak da me guta pogledom. Video sam da ga gitara zanima i da sam zbog toga što je dobro sviram porastao u njegovim očima. Opustio se. Počeli smo razgovarati o knjigama, muzici i još ponečemu, i iskreno sam bio iznenađen njegovim znanjem u određenim oblastima. Pričao mi je da i on svira, ali da mora još mnogo da vežba. Podržao sam ga u tome.

Trgao se kada se čulo zvono na vratima. Sumrak se već ušunjao u sobu, ali ponet razgovorom se nisam setio da upalim svetlo. Otišao sam da otvorim majci koja se vratila sa posla i kada sam se vratio zatekao sam ga obučenog i spakovanog.

  • Moram da idem.
  • Važi Aleks, vidimo se sutra?
  • Valjda.

Ispratio sam ga do ulaznih vrata i zaključao za njim. Sreća pa ga Vera nije videla obuvenog . . .

Sutradan se, naravno, nije pojavio. Počeo je da me nervira. Tolika količina bezobrazluka miksovana sa egoističnošću me je izluđivala. Uspeo sam ponovo da zaboravim na njega.

Do novog zvonjenja do kog je prošlo oko mesec dana.

Čim sam se probudio, seo sam za računar koji nisam isključio danima. Radio sam neki sajt i morao sam konstantno da budem online. Što mi i nije predstavljalo problem, samo je produbilo moju zavisnost koje sam itekako svestan. Kada sam začuo zvono na vratima nisam hteo da ustanem. Baš me briga ko je, ako se pravim da nisam tu, otići će. Nastavio sam da radim, ali nenajavljeni posetilac nije odustajao od zvonjave. Nisam se obukao, već sam onako u donjem vešu otvorio, vidno iznerviran i spreman da održim lekciju iz bontona kome god . . . Kada sam ga ugledao. Stajao sam polu nag na vratima, a njegove usne, kada me je takvog ugledao, su se razvukle u širok osmeh. Prvi je progovorio:

  • Zdravo Slave, jel te prekidam u nečemu?
  • Onako, radim nešto na netu. Ajde, uđi.

Ponovo me je iznenadio. Isti scenario kao i prošlih puta, ulazi obučen i obuven, ali ovaj put pravac u moju sobu. Ušao sam iza njega i dohvatio trenericu koju sam za čas obukao, dok je on razgledao nove makete koje sam napravio od njegove prošle posete. Pogledao sam ga i upitao:

  • Matematika?
  • Ne. Imam petaka. Gitara.
  • Dobro. Svakako sam planirao da sviram.

Smirio sam se. Koliko god da mi je delovao čudno, nekako sam ga i razumeo. Onako sanjiv nisam primetio da je poneo svoju gitaru. Svirali smo dugo. Pokazivao sam mu sve što mi se činilo prihvatljivo za njegov nivo znanja. U jednom momentu sam se okrenuo ka monitoru i osetio sam da me je dotakao za butinu. Skočio sam i užasnuto dreknuo iz sveg glasa:

  • Jesi ti normalan, idiote bolesni?!

Zaista to nisam hteo da mu kažem. Nivo tolerancije mi je izuzetno visok. Ovo je bilo instinktivno. Mislim da se zbunio, da je ovo dugo planirao i da nije očekivao moju reakciju. Izleteo je iz stana ostavivši gitaru i jaknu . . .

Dugo sam bio pod utiskom. Noćima sam prebirao po svakom momentu koji smo proveli zajedno, po svakoj mojoj reči, po svakom gestu. Mislim da ga ničim nisam naveo na to na šta je on naginjao . . . bio sam šokiran, uplašen, zapanjen.

Izreka da vreme leči sve i da se sve zaboravi se potvrdila i ovaj put. Posle mesec dana sam opet zaboravio na njega i živeo normalno kao i do tog događaja.

Sve do danas.

Jutros sam ustao rano. Išao sam na redovno javljanje na BIRO. Ne volim tu ustanovu i ne volim način na koji se ophode prema nama. Zato ne volim ni da je posećujem. A moram.

Pri povratku sam svratio u pekaru i kupio burek i jogurt. Već sam se oblizivao i žurio kući da doručkujem kada sam skrenuo iza ugla i ugledao strahovitu sliku. Kola hitne pomoći, policijski auto i masa sveta su stajali i formirali kružnu ogradu oko nečega što se nalazilo u centru. Morao sam proći tuda da bih ušao u zgradu. Ubrzao sam korak, ali me je pogled prve komšinice „Mileve“ zaustavio. Iako je nisam pitao, šapnula mi je:

  • Aleks je skočio sa krova zgrade. Nije preživeo.

Nisam želeo da ga vidim, ali je ljudsko oko brže čak i od radoznalosti. Ćutao sam. Stepenicama sam došao do stana i ušao. Oprao sam ruke mehanički i pojeo burek maltene bez žvakanja. Zatim sam ga povratio.

Priča je objavljena i ovde.


Ja želim da hodam kao i ostali

maj 27, 2009

Neke stvari me zaista nerviraju. Najgore su one koje me izvode iz takta postepeno. Ubrzaju metronom. Valjda gravitacijom.

Tema se sama nametnula. Znate ono kada vas jedno te isto iritira danima, dok ne dođe do određene tačke kada morate da reagujete? Uhvati me nervoza, tekst se sklapa u glavi i jednostavno mora napolje. A ako već mora napolje, onda je najbolje da ga i zapišem.

Pisala sam na blogu o mojoj majci. Bila je učiteljica, dobar pedagog. Neretko je dobijala decu koja su se razlikovala, ako mogu tako da kažem, fizički ili su imala neku vrstu traume, koja nisu bila za posebnu školu, a malo su se teže uklapala u redovnu. Uspevala je da ih socijalizuje i vrati u kolosek. Nije dozvoljavala da se međusobno izdvajaju ili razlikuju. Verujte mi, bila sam prisutna kada je po 45 minuta razgovarala sa njima o različitim temama sa kojima je razgovarala i sa mnom. O stvarima o kojim trebaju roditelji da pričaju sa svojom decom, a ne učiteljica. Oni to izgleda, ipak ne čine.

Sećam se da sam krenula u drugi razred kada je mama ‘pošla’ u prvi. U toj generaciji je imala devojčicu koja je bolovala od dečije paralize, prohodala je nekoliko meseci pre nego što će je upisati u školu i bila je potpuno asocijalna. Jednom prilikom su ona i njena mama došle kod nas u posetu. Mnogo godina kasnije mi je mama rekla da su došle samo da bi se devojčica igrala sa mnom. Jer nije imala drugaricu, deca su je izbegavala. Od tada smo se neretko viđale, mama me je vodila često sa njom kada su bili izleti u pitanju, škole u prirodi obavezno. U drugom razredu više nije dozvoljavala mami te devojčice da dolazi po nju u školu. Kada god je pala, počela je sama da ustaje i nastavljala da se igra sa decom. U trećem ju je prijavila na časove plesa, na koji je išao ceo razred. Tada je bila popularna Lambada (video), i ne da smo igraliiii . . . i ona sa nama. Nedavno je branila master rad. Zvala nas je da prisustvujemo. Pošto je mama bolesna, nije mogla, ali sam ja išla :))) bilo je super :)))

Kroz njene generacije je prošao impozantan broj dece kao što je ova devojčica. Deca sa epilepsijom, deca koja su preživela mnogo operacija ili stresova druge vrste do školskog uzrasta, zlostavljana deca. Često sam ih zaticala kod mame u krilu kada bih ušla u učionicu.

Nije poenta ovog teksta priča o mojoj majci, već moja svest od malena da postoje deca koja su malo drugačija. I još veća da oni samo izgledaju drugačije, kreću se ili govore, ali da su ustvari isti kao ja i da se isto igraju kao ostali.

Na fakultetu sam upoznala nekoliko studenata sa hendikepom. Do 2002. ili 2003. godine nisu postojale rampe koje bi studentima u kolicima olakšale pristup toaletu! I ne samo toaletu, već nisu mogli ni da uđu u isti, jer su bili preuzani. Onda je na snagu stupio zakon koji je primorao da se ove osnovne stvari nabave i ugrade na fakultet. Nadam se i u druge javne ustanove. Sramota.

Jedno vreme sam bila u timu za tribine, te sam organizovala i vodila iste. Kada sam radila tribinu sa NSUSI upoznala sam fantastičnog momka koji boluje od cerebralne paralize. Diplomirao je. Teško hoda, teško priča. Sretali smo se posle u Matici često. Ide da čita tamo, kaže, dosadno mu je kod kuće. Neretko se sretnemo i u poslednjem autobusu, idemo iz izlaska. Drag momak. Ima potpuno originalne poglede na svet.

Poznajem i jednog super dečka koji ne čuje. Ostalo mu je još nekoliko ispita da završi višu školu. Tolika pričalica da upadamo jedno drugom u reč kada razgovaramo. Zaposlen, druželjubiv, komunikativan, pametan, fin. Mnogo drugačiji od ostalih. U pozitivnom smislu.

Poznajem i jednu devojku u kolicima. Magistrirala je, zaposlila se i udala. Nadam se da ću je uskoro sresti u nekom parku sa bebom :)

Imam druga iz klupe koji je preživeo tešku saobraćajnu nesreću. Nekada je trčao i skijao na vodi, sada je u kolicima i teško komunicira. Duhovit momak, razbijao je engleski, bila sam zaljubljena u njega do četvrtog razreda osnovne :)))

Pored njih poznajem još sigurno preko pet stotina ljudi. Razlikuju se po karakterima, temperamentu, a isti su mi po oblačenju, boji kose, izgovoru ili hodu. Imali invaliditet ili ne. Boli me uvo.

Pre dva meseca sam prisustvovala online ponižavanju i vređanju osobe koja ima invaliditet, n konto toga. Pre nešto manje od mesec dana se to dogodilo ponovo. Jako sam se naljutila. Ta osoba mi je rekla:

  • Marija, što si se ti uvredila za mene? Nemoj, ja sam navikao.”

Na takve stvari ne može i ne sme čovek da se navikne!!! Dosta mi je idiotluka od strane ljudi koji imaju svest crva i moral u minusu. Pogledajte malo sebe! Svi mi imamo neki hendikep! Ili si predebeo ili si razrok ili nisi najpametniji ili si nezreo ili šta već! Dosta mi je diskriminacije, dosta mi je izdvajanja, dosta mi je upiranja prstom! Naučite da je biti drugačiji teško, da treba prihvatiti drugačije i da NIJE LEPO praviti razliku, da smo svi isti! Svima treba pružiti šansu, pa kako je ko iskoristi. To je do njega/nje. Ali je treba dobiti, svako je zaslužio da je dobije.

Dugo mi se ovo sakuplja, pukla sam danas. Juče sam pogledala film Music within, on je pokrenuo emocije. Danas sam gledala Ginisove rekorde (do pola) i oni su pokrenuli bes! Najviši čovek na svetu? Najniži? Najdlakaviji? Najveća beba? Heeej bre, o čemu mi govorimo u 21. stoleću? Znaju li oni da su to poremećaji? Da su ti ljudi bolesni??? Ok su mi ove budale što nose klavire, vuku avione i šta li već. Rade dobrovoljno. Znaju li oni da bi najniži čovek na svetu verovatno voleo da bude prosečne visine (kao i najviši) i da bude potpuno zdrav? Znaju li da je najveća beba na svetu rođena mrtva? Kako li je njenoj majci što su svi dolazili da mere i fotografišu njeno dete?

Muka mi je od mentaliteta ljudi koji se cene po modelu mobilnog. Čiji je skuplji, njemu je veći IQ. Kako da ne. Muka mi je od sviju koji misle da su bolji od drugih, jer su ‘normalni’.

Kada neko ne vidi dobro i nosi naočare, to je ok. Kada neko ne čuje dobro i nosi slušni aparat, pomeri se od njega. Zbog čega? Gluvoća nije prelazna. Maniri jesu.

Ja želim kucu!

Ja želim bicikl!

Ja želim krastavčiće.

Ja želim lutku.

Ja želim morsko prase.

Ja želim da hodam kao ostali.

Pišući ovaj tekst sam neke stvari ponovo doživela i ponovo sam se uznemirila i iznervirala, te se izvinjavam ako deluje nabacano ili nepovezano. Kontrolisala sam se da ne lanem, onako kako samo ja umem. Nisam uspela da se iskontrolišem da ne plačem. I od besa i od tuge. Osobe sa hendikepom su prisutne u mom životu maltene od njegovog početka. Ko uvredi nekog od njih, uvredio je i mene. Kraj.